TOP 20 (ALBUMA) + TOP 20 (PJESAMA) IZ 2015. GODINE

NAJBOLJI ALBUMI 2015. GODINE

  

      1. Dan Mangan + Blacksmith – Club Meds

Činjenica je da najmanje znam da napišem o onome što mi najviše znači, a Club Meds je, i uopšte ne pretjerujem, bio uz mene od samog početka godine i voljeli smo se gotovo svakoga dana bar po malo. Željno, no ne i dugo očekivan, jer nisam nikad računala da Mangan mora svake godine objaviti album, ostavio me je zbunjenu. Nije to više bilo najbolje od kanadskog folka, čak ni aranžmanski obogaćenih, opet folk, kompozicija, jer rastao je sa svakim novim setom pjesama, već je potpuno izobličio sopstveni izraz, krećući se nekom eksperimentalnom linijom, s nekom namjerom da se utapa u ritmove kojima, bar u početku se tako činilo, nije najbolje dorastao. Ta namjera je postajala prepoznatljivija svakim novim preslušavanjem. Na kraju je to bio on, jedva se nazirao, a onda je sazreo u meni, kao što je vjerovatno, negdje u stvaralačkoj tišini, sazrijevao sam sa sobom. I dalje reaguje na svijet oko sebe, no više nego ikad ima želju ne samo da posmatra, već i da se pokrene i promijeni ga. Bendovski Mangan je zaista savršen, misteriozan i zbunjujuće maštovit kao kompozitor, stidljivo odlučan (namjerno stavljam ove dvije riječi zajedno, jer se takvog utiska ne mogu osloboditi) vokalno, a kao tekstopisac je onaj stari, samo načitaniji i opušteniji nego ikad. Čini se kao da mu uopšte nije bilo bitno da li će se svima svidjeti, a meni jeste.

      2. Father John Misty – I Love You, Honeybear

Blago psihodelični folk, eksperimentalnost, te zadiranje kroz najrazličitije pravce do potpunog stapanja u sopstvenu zaogrnutost zvukom; harmoničnost, bogati aranžmani i neočekivani preokreti unutar svake od pjesama, te dramatičnost, samo su neke od odlika koje upadaju u uho tokom slušanja ovog albuma. Tematski sloj koji povezuje svaku od pjesama se vrti oko seksa, nasilja, doživljaja svijeta jednog sociopate, teškog za razumijevanje, a opet poznatog do te mjere da ga nije lako osuđivati. Nije sve na ovom albumu smiješno, zapravo je bolno i gorko ponekad, ogrnuto jednostavnošću, što u lirskom smislu znači da sve o čemu pjeva približava svakodnevnom govoru, ali ga zadržava na samoj granici poetske misterioznosti. Nakon ovog albuma kontam da Tilman može da stvori šta god mu padne na pamet, ja ću to već nekako voljeti. I to me čini srećnom.

3. Will Varley – Postcards From Ursa Minor

 

Budući da sam ga tek nekoliko mjeseci unazad otkrila, pa tek onda preslušala njegove dosadašnje albume, dva puta sam bila iznenađena u istoj godini onim što Will Varley ima da prenese svijetu. Dva puta sam ga u istoj godini zavoljela. „Postcards From Ursa Minor“ je djelo izuzetnog pripovjedača, pomalo frustriranog, razočaranog, uglavnom nemoćnog da bilo što mijenja. Nekad kroz dozu humora karakterističnog za stare, mrzovoljne ljude, (inače i djeluje stariji nego što jeste, više kao čovjek koji je prošao dva života, nego kao neko ko još uvijek nema ni trideset), nekad kroz iskrenu neposrednost i prihvatljivost, Warley jednostavno priča i prati svoju priču diskretnim prebiranjem po žicama, nježno, kao da prigrli tonove svoje sopstvene nevidljivosti u odnosu na moć onoga što ga pritiska. Tako postaje bilo ko od nas, uz dodatak neviđenog talenta da uhvati trenutke koji će nama pobjeći. Mješavina nostalgičnosti i iskrenosti, satiričnog i ironičnog, neprečišćenog folka s malim izletom u blues, ponekad uz pomoć pratećih vokala koji su tu, čini se, samo da u konačnici ne bi zvučalo kao da je sasvim sam na svijetu, i tek blagih dodataka ritam sekcije i nekih dodatnih instrumenata, ali ne u svim pjesmama, da ne bi svi zajedno poumirali u trinaestak pjesama; svega s mjerom, sve pažljivo upakovano u album koji još uvijek nisam dovoljno puta čula, a znam da ću mu se vraćati svako malo.

      4. John Moreland – High On Tulsa Heat

Moreland je za mene, iako ga ne znam baš previše dugo, bez obzira na bogatu diskografiju, uvijek bio sinonim za pjevača iskrene, neprerađene, svačim izazvane tuge, i nekako je od istih tih tuga stvarao još tužnije priče, pjevljive taman toliko da mu se pridružim u patnji. Bilo da pjeva prošlo ili sadašnje, da se sjeća ili osjeća, da voli, ne voli, zaboravlja, biva ostavljen, bilo da odlazi ili dolazi, a sve s istom povrijeđenošću, on svom silinom uspije da me uvuče u svoju pjesmu, da se iz pjesme vratim kao potpuno druga osoba. Moreland ne jeca, ali njegov glas u ključnim dijelovima stihova postane ranjiv. On ne struže po žicama, ali zna da zarije prste preduboko dok ne prokrvare od neprospavanosti i samoće i zastrzužu po duši. On ne boli – on je bol. 

      5. Jason Isbell - Something More Than Free

„Something More Than Free“ zvuči kao malo vedriji nastavak „Southeastern“-a, i možda je jedino ta silina čemera, na koju nas je Isbell navikao/navukao, ono što će na ovom albumu faliti neizostavno od početka do kraja.
Muzički utisak je snažniji nego ikad: osjećaj da je svaka od pjesama nastala bez ikakvog pritiska, da se sama uglavi u (prosječno) četvorominutne kalupe i počne da živi svoju priču kroz izuzetno smirujući i nježan, ponekad bespomoćan, a u isto vrijeme odlučan glas naratora/muzičara. Briljantan je Isbell u namjeri (ili slučajnosti) da bukvalno svaku svoju pjesmu učini pjevljivom, što je odlika izuzetnih sluhista i da, u konačnici, to zvuči jednostavno. A nije ni najmanje jednostavno. Gitara je smirena isto koliko i glas, dopunjavaju se i klize po istoj mekanoj podlozi. Dodatni instrumenti, prije svega violine na pojedinim mjestima, te, uglavnom diskretna i staložena, ali ponekad i jako dramatična, ritam sekcija imaju svoju ulogu neverbalnih pejzažista ili atmosferičnih ukrasa, posebno u nekim situcijama kad se Isbell prepustio osjećaju da je previše rekao i da bi trebalo da se zaustavi, kao što je proširena, vrlo informativna u svojoj nedorečenosti, instrumentalna završnica na „Children Of Children“. Posebnu draž svemu daje taj već ustaljeni šmek žive svirke, nešto čemu sve više pribjegavaju istinski zaljubljenici u neposrednost.
U poetskom smislu (jer Isbell je gospodar biranih riječi, koji bi se sasvim lako uklopio u društvo socrealista; vrlo pribran, uglavnom na samoj granici dramatičnog i majstor u slikanju detalja) i dalje piše o običnim ljudima, o svakodnevnici, o maglenim slikama prošlih dana koji mogu pokvariti sreću budućih, uglavnom teme koje zvuče poznato, na način koji zvuči poznato (mora se priznati da u sopstveni izraz nije unio nikakve novitete), a opet izuzetno blisko i ne postoje stihovi u kojima se, bar na kratko, prosječni slušalac neće prepoznati. Možda je njegova lična priča o alkoholizmu te, za sada, uspješnom periodu oporavka (kad dolaziš iz zemlje u kojoj je alkoholizam tradicija na koju su pojedinci ponosni, prosto samog sebe možeš zbuniti kad počneš da ga nazivaš bolešću) uticala na to da u većini pjesama prepoznam taj motiv liječenog zavisnika, no to nije rezultiralo ponavljanjima, niti je skrenulo u dosadu. 

        6. BC Camplight - How to Die in the North

Brian Cristinizio je majstor klavirskog psihodeličnog pop preispitivanja. Iskreno, nježno, ali ni najmanje bezazleno, zapravo vrlo zajebano bude u njegovim pjesmama. Ponekad mu ne razumijem ni stihove, ni namjere, ni stilska rješenja, ali stapam se s njima kao da su oduvijek bila tu.

      7. Robert Tilly & Wooden Ambulance – Northern Sadness

Robert Tilly je za mene krajem devedestih bio hroničar rock muzike u časopisu „bARS“ za koji sam pisala, u kolumni „Moja istorija rocka“ i voljela sam da ga čitam i učim od njega.  Danas je on dio moje istorije rocka, s tim glasom umornog putnika koji je u sebe ugradio i Gatrijevu boemsku ležernost, i dilanovsku moć da zvuči kao da ga se to o čemu pjeva ponekad ne tiče, a bome i malo od Sinatrine ležernosti u samodestrukciji, iako je to vjerovatno pitanje ličnog doživljaja. A zapravo je vrlo poseban i sve usporedbe su na kraju suvišne. Kad svoju posebnost povjeri jednom od najdražih mi bendova s Balkana, dobijemo savršen album. Nekad kroz usporene ritmove nalik zvuku kretanja parnih lokomotiva, brzinom parobroda ponekad, najplačljivijim violinama i gitarama koje su prošle i svijeta i vijeka, bez namjere da se u potpunosti zaustave i prepuste osjećaju nemoći; nekad pak razigrano, poput posljednjeg trzaja umirućeg, ta neka bejbi je dobila život jednog čovjeka na dlanu i ona je sretna žena, ma šta o njoj mislili. Ovo je jedan instrumentalno zasićen album, bez ijedne šupljine, gdje svaki prateći vokal i zvižduk imaju ključne uloge u građenju scenografije za novi nalet nemoći ili razočarenja ili tuge, o čemu god se pjeva. Vokalno vrlo upečatljiv; Tilly u sebi ima neku urođenu ubjedljivost od koje me ponekad strah.  Kroz kombinaciju različitih žanrova, ali s dominantnim folk i blues elementima, lirski subjekat na ovom albumu nije američki umorni putnik, kako se to čini na početku, već album čovjeka s Balkana koji sa sobom nosi sve kletve svog podneblja, i zvučne (što ću pripisati bendu) efekte i motive koji se provlače kroz tekstove.

      8. The Early November – Imbue

Imam osjećaj da je ovaj album u početku bio instrumentalni projekat i da su kasnije nasnimljeni vokali. Negdje bi bilo u redu da je tako i ostalo. No, navikla sam sebe vremenom na taj old school manir u pjevanju, na tragu velikih bendova osamdesetih pomiješan s modernim glasovnim varijacijama, od nježnog poigravanja do istinski snažnog dranja, ali ne onako prijetećeg, već duboko emotivnog. Zanimljivi prateći vokali na pojedinim pjesmama, posebno oni koji se približavaju crkvenom napjevavanju, moćni refreni,  predivne gitarske predstave i „Better This Way“, jedna od pjesama koja je kod mene svirala gotovo svakog dana po jednom.

      9.  Patrick Watson - Love Songs For Robots 

Ne znam kako se to dogodilo, ali sve više uživam u pjesmama u čijoj osnovi su sintisajzeri, sve mi manje smetaju klavirske balade, a pogotovo uživam u eksperimentisanju s istima. Nisam bila navučena na Watsonove ranije radove, ali ovaj album se smjestio negdje na prelasku iz proljeća u moje neraspoloženje i ponekad bi ga potpuno transformisao i redefinisao. Nešto je zanimljivo i u tom tihom glasu koji se plaši da me ne probudi u toku slušanja, i koji tek ponekad drekne da stavi do znanja da je tu. Ovakvim albumima se vraćam rijetko, ali uvijek u pravom trenutku.

      10. The Sidekicks - Runners In The Nerved World

 

Na prvu se može učiniti da se radi o nekom klinačkom bendu, jer glas Steve Cioleka iz benda The Sidekicks zvuči kao da je taman izašao iz faze mutiranja, ili ne sasvim do kraja. S druge strane, neodoljivo tehnikom pjevanja vuče na Smashing Pumpkins (samo ne znam na koju njihovu fazu da se zakačim). Ipak, iako neozbiljan, nikad nije zvučao tako blisko, uvjerljivije nego na „Runners In The Nerved World“, kao da je njegov glas pronašao sopstveni stav i odlučio da se drži toga po svaku cijenu. Album je prepun varijacija. Od mekoće do iritirajuće živčanosti u pjevanju, preko usporenih, gotovo popičnih segmenata do razornih, stadionskih himni. Uglavnom dugi refreni, ponekad i bez gitare u prvom planu, sve je opušteno, prirodno. Na pragu punka po stavu i osjećaju stvarnosti, te, na neki perverzniji način, projektovanja melodičnosti kroz svaku pjesmu, reklo bi se da ovo najviše liči na razmaženi punk, iako to zvuči kao oksimoron.

                                                                                                                                            

      11. Milo Greene – Control

Nekada su bili indie folk bend, a sad se kriju iza žanrovske odrednice „cinematic pop“, potencirajući da je njihova vizija bila, između ostalog, da zvuče kao da je muzika pravljena za filmove. Taj soundtrackovski manir je upravo i doveo do toga da nema nikakvog reda u tematskom smislu na ovom albumu, a opet se pjesme uklapaju jedna u drugu tako da ne znam gdje koja završava i počinje nova. Naravno, jedan od razloga je i što je ovo bend koji ima četiri autora različitih afiniteta koji se ne preklapaju, te četiri vokala, tako da zaista uživam u jednoj nesvakidašnje zabavnoj muzičkoj predstavi. „Control“ je dobar album. Živahniji nego prošli, inspirisan muzikom uz koju se može plesati, na tragu popa kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih; ja ne plačem slušajući već mjesecima ovaj album, ali mislim da Human League imaju žestokih problema s curenjem.

      12. ESC Life – Access All Areas

Na „Access All Areas“ nema prekaljenog buntovništva, niti aktivnog pokušaja da se promijeni svijet, nataložene srdžbe i impulsivnog gađenja, i u tome se najviše možda čita zrelost ovih devet autorskih pjesama, koje članovi benda zajedno potpisuju. Ovdje je slika stabilna, stvarnost se sagledava s jedne spokojne tačke gledišta, s aspekta subjekta koji je u stanju pomirenja s činjenicama, više ih konstatuje, nego što zapravo pokušava nešto da uradi s njima. To ni u tekstualnom, ni u muzičkom smislu. Iako uglavnom zvuče dosta agresivno, u isto vrijeme ta agresija ne predstavlja želju za konkretnim fizičkim nasrtajem, već čisti odušak, izduvavanje (just some angry words in rhyme – poslužiću se stihom iz Let it bleed), pa i zabavu... jer ovaj album je zabavan, ono što bi albumi, u nekom međuprostoru između života i razočarenja u isti, trebalo da nam pruže. U načelu ne mogu tvrditi da ovaj album nije rađen pod nekim pritiskom, ali ako ga je i bilo, ne osjeća se. Možda i najbolja stvar je to što zvuči kao da je svirka uživo, onaj efekat koji je zaista neprocjenjiv za nas koji još uvijek nismo sigurni kad ćemo moći da se nađemo u istoj prostoriji s bendom, a što je već uveliko postalo svojevrsni pečat producenta Marka Mrakovčića.

Žanrovska pomijeranja su itekako zanimljiva, od punka, sirovog rocka, dark popa, preko new vawea, pa dodati na sve to odrednicu „post“, jer su sve uspjeli da izdignu iz sopstvene ljušture i, uprkos pozivanjima na uzore, stvorili su jedinstven zvučni potpis. U najboljem slučaju možemo ih okarakterisati onako kako oni sami sami sebe zaogrnuše odrednicama (stavljajući nam do znanja da im je ovo najmanje važna stvar u životu): bar core / billiard wave / post indie ili prosto ne razmišljati, već samo slušati, slušati i uživati.

      13. Will Butler - Policy 

Krenulo je od tokinhedovske pulsirajuće „Anne“, koja je uz to plasirala i lekciju iz plesa na zadatu temu, i niko u tom trenutku nije najozbiljnije shvatao Will Butlera, multiinstrumentalnog genijaca (koji je već dokazao svoje u primjenjenoj muzici, usput i mlađeg brata velikog Wina) iz benda Arcade Fire. No, album „Policy“, iako bez ikakvog koncepta ili bar ideje oko koje bi se moglo složiti osam pjesama (osim ako nije ideja bila sastaviti mixtape za gradsku vožnju), ponudio je cijelo putovanje po muzičkim epohama, nešto što bi ličilo na dugogodišnje stvaranje u različitim životnim dobima i na temelju različitih afiniteta jednog zaista sposobnog autora. Ovaj album ima magičnih momenata, razigranih, vrlo jednostavnih i dirljivih, s jasnim porukama i ponekad s bizarnim nejasnoćama, kreće se kroz rockabilly, garažni rock, synth pop, te funk s primjesama elektronike, pa sve do nježnih klavirskih balada. U ovim posljednjim („Finish What I Started“ i „Sing To Me“) se Butler najbolje snalazi, tematski je najodređeniji, u izrazu najvjerodostojniji, pjevački najsigurniji i najizraženiji. Čini se da Butler nije dao sve od sebe, ni pjevački, ni idejno, i da tek na budućim projektima možemo očekivati neku veću angažovanost na svim tim poljima. „Policy“ je, u svakom slučaju, dobar početak jedne drugačije priče, a ne nikako skup pjesama koje je bend Arcade Fire odbacio, što je mnogima palo na pamet.

      14. Stray Dogg – Come Along Wind

Snaga ovog albuma počiva na sposobnosti da se emotivnost podijeli unutar cijelog benda, da svaki pojedini član svojim instrumentom doprinese silini vjerodostojnosti onoga u šta su krenuli da nas uvjere. Zvuči kao spontani prelazak iz usamljeničke ekspersije u kolektivnu empatiju, kao da se u dugom maršu spajaju duše po srodnosti. Isto se osjeća kod uključivanja pratećih vokala – oni nisu tu da upotpunjavaju muzičke praznine, već emocionalne. Ona skromnost s ranijih izdanja je zamijenjena pomalo arogantnim stavom, i to je možda i najsvjetlija tačka, taj kompletni utisak da više neće biti suzdržavanja; dok drugi bendovi do trećeg albuma sazrijevaju (osim ako se ne dogodi upravo suprotan proces, što ovdje nije slučaj), pitanje zrelosti za ovu americana-s-dodacima skupinu nije bila upitna. Recimo da su se Stray Dogg samo opustili, da zvuče kao da su konačno stekli dovoljno samopouzdanja da ne robuju bilo kakvim (samozacrtanim) pravilima, nego da klize po zamišljenom putu  sopstvenih (skrivenih ili ne) želja i mogućnosti. A granica je, zapravo, samo blagi predah do novog početka. Stihovi su svedeniji nego ikad, manje konkretni u značenjima, ali s jasnim namjerama, više mistični i otvoreni za interpretaciju, ali nikako minimalistički. Počivaju na ponavljanjima, što uslovljava nevjerovatno prirodnu ritmičnost, iako u isto vrijeme može djelovati kao prinudna nedorečenost.

      15. Julien Baker – Sprained Ankle

Ne samo što mislim da je ovo malo remek-djelo u oblasti usamljeničkih albuma, tako pitko i smireno, vokalno nametljivo, gitarski umirujuće, prava magija minimalističkog izraza (rekla bih da je u duši basistkinja, valjda mi je zato još draža), a u isto vrijeme nekako depresivno i čudno uznemirujuće, već  je prvi album za koji sam pomislila da liči na neku davno izgubljenu mene i da sam mogla i ja takvo nešto napraviti da sam, ne znam, imala talenta. Još uvijek ga nisam dovoljno slušala, tek nedavno mi je došao do slušalica, i vjerujem da nas čeka još mnogo druženja. 

      16. Mandolin Orange - Such Jubilee

Jedan od onih jednostavnih, slatkastih folk (stavila bih i širu odrednicu koja bi uključivala bluegrass i klasični country) albuma punih sjećanja, nevažno da li su dobra ili loša, topline i neke urođene iskrenosti, jedan od onih tako milozvučnih albuma, na kom se utapaju jedan u drugi dva lakoupijajuća vokala. Prijatnih čak i kad je situacija unutar pjesama pomalo mračna i neprijatna, tako da je bilo pravo zadovoljstvo vraćati se ovom albumu posljednjih nekoliko mjeseci. 

      17. Will Johnson - Swan City Vampires

Kombinacija nekog nedovoljno promuklog, možda zagušenog vokala i pomalo umrtvljenih gitara koje su savršene u svojoj namjeri da stvore atmosferu intimnosti, poznatosti i prijatnosti. I kad se budi i kad se uspavljuje, ovaj album je pronašao mjeru. Jedini razlog zašto nije visoko na mojoj listi leži u osjećaju da ne mogu sebe da nađem u tim pjesmama, ili bar da se prepoznam u osjećajima, što me svaka od pjesama ne dira na ličnom, već na globalnom planu. Da li to može biti mjerilo po kom rangiram muziku? U ovom slučaju itekako. 

      18. Elephant Micah  -  Where In Our Woods

Ne poznajem rad ovog autora na prošlim albumima, ali čini mi se da sam dobila svoju sliku i ne želim je još uvijek pokvariti preslušavanjem prethodnih pokušaja da mi se nametne. Ovaj album je dobra cjelina, poput knjige koja je sabijena u svoje korice i ne traži ništa mimo same sebe. Minimalizam je nešto na šta se teško navikavam kad mi je novi autor u ušima s novim pjesmama, tako da ova kombinacija glasa, gitare i nešto malo ritma zasigurno ima kvalitet koji mi nije smio promaći. Ta ogoljena verzija osjećaja za svijet oko sebe, bez scenografije u zvučnom smislu mi je pokazala da sve što ne čujem, mogu sama u svojoj glavi da stvorim. I možda je upravo taj osjećaj interpretativne slobode bio ono što me je zadržalo na ovom albumu cijele godine. 

      19. Mumford & Sons –  Wilder Mind

Ne znam kako sebe da opravdam u ovom slučaju, osim da kažem da ne priznajem kategoriju guilty pleasures i da se nemam potrebe nikome izvinjavati ako mi se nešto dopada. A istina je da nisam bila fan ovog benda, iako je postojao trenutak kad sam u njih polagala nade. Šta me je odvuklo u mračne hodnike ovog albuma, sad ni sama ne znam, ali pretvorili su se u bend koji mi prija tek kad su skrenuli sa sopstvenog puta. Ili su sad na svom putu, ko zna, ali konačno su dali pečat svom postojanju. Isključili su se iz čisto folk skupine i priključili se nekoj eksperimentalnoj mješavini žanrova koju bih ponekad nazvala progresivnim popom. Jer izmišljam žanrove. I sve je to zanimljivo, često prijatno, pomalo enigmatično, s varijacijama u pjevanju (ali nikad do granice iritiranja); u muzičkom smislu su mi najzanimljiviji nagli preokreti u dinamici, a opet s uglavnom uravnoteženim ritmovima u pozadini, što je zaista dobar primjer kako na istoj podlozi mogu nastati najrazličitije melodije. Pomalo električna verzija Mumforda u kombinaciji s žestokim rock prelamanjima je nešto što me je i zabavljalo i ispunjavalo dobar dio ove godine. Live verzija pjesme „Snake Eyes“ je možda i najbolja na albumu, dostupna samo na deluxe izdanjima. I malo je zaista slabih i nepotpunih momenata na ovom čudno modernom i ne baš toliko poltronskom, koliko sam u početku mislila albumu. To samo u smislu da nisam sigurna jesu li se vodili sopstvenim osjećajem ili željom da se dodvoravaju nekim drugim interesnim grupama. Mene su dobili, a ako objave još jedan isti ovakav album, lako će me izgubiti.

      20. Lights & Motion - Chronicle

Uvijek imam i jedan instrumentalni album  na listi. I o njima je zaista teško pisati ako nisi muzički obrazovan (a nisam baš), osim ako ne pišem o tome kako se osjećam dok ga slušam. I iako me vodi od početka do kraja kroz neku anksioznost, pogotovo kroz duge uvodne nedefinisane strukture koje se nekad razbiju, a nekad prosto plutaju nekoliko minuta i nestanu. Nije ovaj album previše poseban, samo je prijatan i pomagao mi je da razmišljam puno onda kad mi je razmišljanje bilo potrebno. I voljela sam uvijek tu anksioznost u koju me je uvodio. Priznajem da mi je bolje zvučao kad se tek pojavio, toliko da sam mislila da će ostati u vrhu liste. A onda je počeo da blijedi. I to je bilo to.

NAJBOLJE PJESME 2015. GODINE

00. Dan Mangan – Mouthpiece

Iako se nalazi na ovogodišnjem izdanju, pjesma se pojavila u oktobru 2014. Godine i to što je nisam čula odmah, ne daje joj za pravo da se ugura na listu. Ali da stane ispred svih kao počasni gost na „čelo trpeze“, to da. „Mouthpiece“ je generalno pjesma koja govori o frustraciji, naravno, u odnosu dvoje ljubavnika, sadašnjih ljubavnika, s prošlošću koja je prestala da djeluje kao stvarnost. U poetskom smislu, jer Mangan je za mene do sada bio prije svega pjesnik, pa tek onda muzičar, svoje duge, preširoke, rasplinute stihove kojima se kraja ne nazire (kao da je bio pod uticajem Krleže, o, čovječe), zamijenio je ovog puta kratkim, blago nadrkanim mislima, izjavama, zaključcima i pitanjima, svime onim što na najdivniji mogući način može dočarati nivo frustracije u jednom vrlo stabilnom čovjeku. Muzički, jer konačno je Mangan postao dovoljno i muzičar, u čemu mu zvanično pridruživanje benda pomaže (šteta što nije i ranije bio više bendovski tip), ova pjesma ima zaraznu bas liniju, agresivnu bubnjarsku pratnju, akustični ukras iz pozadine i udvajanje vokala koje sugestivno uvlači u svijet pjesme s diskretnom „kao horskom“ pratnjom pred kraj, kad već više ni sama nisam sigurna ko želim da budem dok slušam ovu pjesmu.

      1. Dawes – I Can’t Think About It Now

 "I Can't Think About It Now" je pomalo sirova verzija hvatanja vazduha između momenta spoznaje i momenta odluke, gitarski briljantna (iako prepoznatljiva, ovdje se gitara opire sopstvenim zakonima osobenosti), obojena nekim bluzerskim očajem, potpuno u skladu s onim što se lirskim dijelom želi iskazati. Očigledno instrumenti nisu snimani parcijalno, jer ta neka neusiljena dinamika koju održava od početka do kraja se drugačije ne bi mogla postići. Ženski prateći vokali koji se indiskretno nadovezuju na refren oslikavaju unutrašnji nemir bolje nego i Goldsmithov isprovocirani falseto negdje na klizištu osjetljivosti, malo prije sredine pjesme.

      2. John Moreland – You Don’t Care Enough For Me To Cry

Šta god da sam napisala za Morelanda gore, eto se u ovdje jednoj pjesmi naređalo: i iskrenost, i tuga, i ubjedljivost i čemer i jad i neka nesreća i oblak tame i ta nezahvalna nedovoljnost koja je tek malo više od svejednosti ili nije, ali je bolnije nego nekoga ne voljeti uopšte i mnogo, mnogo bolnije od mržnje. Uhvatio je taj čudan momenat, utopio se u samosažaljenje, mene u iskreno žaljenje i tako dođu te neke pjesme koje te za cio život poremete, kao mene ova.

      3. Jason Isbell – How To Forget

Isbell je u stanju da personifikuje svoju sablasnu naviku iz prošlosti i pretvori je u bivšu suprugu. Eto koliki je majstor među pripovjedačima taj čovjek. Razigrana od samog početka, poput neprestanog trzanja nogom ispod stola, sva potopljena u neizvjesnost i grickanje usne, u refrenu pršti od potrebe za negiranjem, za distanciranjem od izazova; ova pjesma se sažima u nadrealnom pokušaju nabijanja krivice: Sad kad sam pronašao nekog ko mi daje želju za životom, da li je moj odlazak teže oprostiti? Još bolje zvuči na engleskom, zbog sličnosti dvije riječi: live i leave.

      4. Will Varley - The Endlessness And The Space Between

Najtužnija priča o snovima koji su ostali zarobljeni u sjećanjima, planovima koje su godine i odrastanje najprije ostavili po strani, a onda ih ubili novim prioritetima. Imati velike planove, otići, ali sedam godina kasnije biti na istom mjestu gotovo da je cijelu milju unazad. Prizvuk harmonike između strofa djeluje kao posmrtni marš za pokopane iluzije. Prodati kombi kao grobnica. Ova me je pjesma slomila na sastavne komponente svakim slušanjem. 

      5. Will Johnson – Nameless But A Lover 

Sablasni uvod odmah daje sve informacije – težak zvuk, kao vreća koja je na leđima, a ne možeš je se osloboditi, kao što se majka ne može skloniti od bolesnog djeteta. I inače veselo “parararam” se preselilo u novi značenjski sloj, kao da plače kroz gorki osmjeh. Prenaglašena gitara dobija bitku nad glasom i umrtvi ga u trenutku kad stvarnost nadvlada imaginarno. Staložene ritam sekcije koje odole gitarskom izazivanju će u meni uvijek buditi strahopoštovanje. Taj instrumentalni dio koji je duži od verbalnog je provokativan, nabijen emocijama kao staklo koje se samo jednim dodirom može razbiti. Zaista nevjerovatan momenat u mojoj muzičkoj kolekciji je ova pjesma. 

      6. Dan Mangan – XVI

Sad samu sebe da udarim u stomak. Iako mi jako prija ovaj novi Manganov izraz, ipak mi je najdraža „XVI“ koja liči na njegove stare, na stihove koji mi nisu do kraja jasni budući da se njegovo inspirativno polje ne poklapa s mojim, ali nadasve tužni, i na tu muziku koja je, čini se, u početku bila samo nježna gitarska prostirka i onda su se dodatni instrumenti naslanjali na glas nekom čudnom igrom osluškivanja. I nikako nije lijepo to raditi, ali cjepkam je ponekad, izvlačim iz nje dio po dio mudrosti, nekad ignorišem te dodatne instrumente da bi se pjesma i ja osamile, ili se samo utopim u njenu nemoćnost, nerazumijevanje o kome pjeva, u njenu ljepotu i u mogućnost da zagrlim pjesmu kao da je moja. A i jeste moja. Isto kao i Mangan što je moj.

      7. Father John Misty – Ideal Husband

„The Ideal Husband“ je majka pažljivo odabarnih momenata koji će u konačnici biti antireklama za sopstvenu sposobnost suživota u bilo kakvoj, a pogotovo bračnoj zajednici. Početak podsjeća na zvuk sirene upozorenja, upozorenja za one, rekla bih, koji nisu u stanju podnijeti dobro sarkazam, golu istinitost, provokaciju, jer Tillman je izabrao put na kome nema uljepšavanja stvarnosti, osim ako se uljepšavanjem izruguje.  Muzički moćna ritmička predstava, gdje instrumenti dočaravaju raspravu i sukob različitih podličnosti lirskog subjekta, jedne karikature nespremne za bilo kakvu obavezu u životu zauvijek obilježen utiskom da se zapravo svira na kuhinjskim elementima, a ne na instrumentima.

      8. ESC Life – Let It Bleed

„Let It Bleed“ nudi unutrašnju stranu stvaralačkog poriva, bez lažne skromnosti ili prenaglašene egocentričnosti. Shvatam je lično, ne zato što sebe smatram umjetnikom, već samo osobom koja pokušava da stvara bilo što, pogotovo da piše o albumima i pjesmama, što se negdje uvijek pretvori u krvavu borbu s osjećajima koje moram pretvoriti u riječi. Posebno me lomi u refrenu, gdje zvuči kao da će raspasti na sitne komade i nikad se više sastaviti. Ovo se odnosi i na cijelu pjesmu i na lirski subjekat. Zvuči kao da je izašla negdje iz osamdesetih i došla da pomuti račune na ovogodišnjim listama. 

      9. Lord Huron – The Night We Met

„The Night We Met“ je previše tužna u svakom trenutku svog postojanja, od uvodnog dijela u kome se teatralno, od vokala prije svega, gradi melodija, te nastavlja da se razliva poput prikrivenog uzbuđenja do refrena, pasivno-agresivno, dok se odboluje svaki stih ponaosob, posebno u posljednjim slogovima koje pjevački postižu efekat gutanja knedle, preko riječi koje umrtvljuju svaku nadu u srećnu ljubav. A naslov je zvučao tako obećavajuće vedro, a onda se iza njega sakrilo toliko razočarenja, izgubljenog povjerenja, i priča koja se istapala dio po dio – od svega je ostalo ništa, cijela jedna osoba se udaljila iz stvarnosti dok nije postala samo sablast od koje se ne može pobjeći, ali se ne može ni dodirnuti. Vratiti se u trenutak prije prog dodira, jer dodir je promijenio sve. Toliko o magiji dodira.

      10. Milo Greene – White Lies

U prvom planu je ženski vokal, koji osvježava ovaj bend nježnošću, ženstvenošću i mekoćom. Ne može se pobjeći od onog Jenifer Paige utiska, pogotovo ako ste suviše lijeni za svako bježanje, i meni to u ovom slučaju jako prija. Tema je očigledna iz naslova, još jedna priča o skrivanju i nerazumijevanju i ignorisanju i šta sve ne, i nije ljepota u onome o čemu govore ovi stihovi, već način na koji se cjepkaju riječi tokom pjevanja, kako se ritmičnost postiže na toliko nivoa da pjesma uporno traži da se ponavlja. Ova pjesma je bila moja omiljena za pjevušenje nad sudoperom. 

      11. Will Butler – Son Of God 

Savršeno ritmična stvar negdje na pola puta između rocka i želje da bude punk kad poraste, koja se u refrenu pretvara u bolesni dijalog sa samim sobom, onako kako i molitve budu jednostrana stvar. Ta ujedinjenost pratećih vokala i nervozno titranje po žicama pred zadnji refren me oduševljavaju poput neke scene iz dobrog mjuzikla. 

      12.  The Sidekicks – Summer Brings You Closer To Satan

Upravo na pola puta između prkosa i kenjkavosti nalazi se „Summer Brings You Close To Satan“, kojoj sam se još krajem januara obradovala samo zbog pomena ljeta, s naljepšim stihovima (iako odaju utisak da su ušli u melodiju bez prečišćavanja), hitična, prigodna za slušanje u hodu, dok se nešto događa oko mene što ću sa zadovoljstvom ignorisati. Na samom početku, cijele četiri sekunde očekuje se prasak, kao da će iz početne taktičke, uvodne scene krenuti lom kafansko – tribinskog tipa, a dočekuje me blag glas koji bi u nekoj drugoj situaciji zvučao smiješno i iritantno. Ono o čemu govori pjesma je samo dio mog sjećanja na neka davna ljeta, na slobodu, na krevete koji ćute i tečnosti koje govore.

      13. Stray Dogg – Till You're Forgotten

'Till You’re Forgotten“ koja najviše vuče na onu učaurenu, gitarski bogatu, i sasvim nepretencioznu fazu ovog benda, gdje su muzika i glas jedno, može da bude jedna od onih zbog koje će na nastupima napetost rasti do suza. Mene je dodirnula na ličnom planu, jer godina koja je prošla mi je preselila u sjećanje najdražu osobu na svijetu. 

      14. BC Camplight – Atom Bomb

Ovo je samo jedna od blago besramnih klavirskih balada za slušanje u tami, višesmislena kao pogled, kao slučajni dodir, zbunjujuća kao nezavršene rečenice, topla u svojoj nedodirljivosti, nadražujuće izazovna, koja u sebi ima te slavljeničke činele samoj ivici gdje bi trebalo da se tenzije podignu, a ne podižu se. 

      15. Frank Turner – Josephine

Još dok sam je slušala u zaista lošoj akustičnoj verziji, imala sam dobar osjećaj u vezi sa „Josephine"; znala sam da se od jedne takve pjesme može napraviti bilo šta i zaista je zvučala moćno i tako nepotpuna i ogoljena. U početku se nametalo pitanje zašto mi je najdraža stvar s albuma zapravo pjesma koja ne govori ni o čemu, ali značenje joj se iskristalisalo vrlo brzo, ta potreba za pravom osobom, koja je još uvijek samo vizija, nedefinisana pojava, samo neko čudno ime izgovoreno na prelasku iz sna u stvarni svijet. Turner pjesnik je tu prožvakanu tematiku smjestio u potpuno novi okvir, praveći naizgled neozbiljnu podsvjesnu želju u ozbiljnu žudnju. Samim tim, energična podloga za takav polufilozofski momenat je na pola puta između roka i ovog nekog novijeg, nikad pjevljivijeg punka, s „geslajtovskim" početkom i provocirajućom bas linijom, snažnom bubnjarskom dominacijom presječenom slatkastim vokalima i napjevavanjem.

      16.  Off Duty - Oni Su Uvijek U Pravu 

    

Po socijalno angažovanoj tematici slična onome što su do sada radili. Uvod u pjesmu je malo predug, ali efektivan na duže staze. Vrlo otvoren i jasan glas, pa i moćan u smislu da je kao stvoren da pošalje poruku, se naslanja na informativan gitarski monolog iz uvoda, te zajedno grade ovu nedvosmislenu ispovjest o nemoći i proglas „pogrešnima s autoritetom“. Eho doprinosi atmosferi na simboličan način – poruke i stavovi se odbijaju i vraćaju, umjesto da odu na adrese onih kojima su upućeni. Stabilna i smirena linija ritma se provlači kroz bijesnu gitarsku dominaciju, kao da u jednoj pjesmi žive dva lica iste izopačene stvarnosti. Zaista jedna kompletna i sjajna stvar u opusu benda, uz vrlo osvježavajuće gostovanje gitariste Veljka Vučurovića (DST, Autogeni Trening).

      17.  Florence And The Machine - Ship to Wreck

Pjesma o samodestrukciji i žaljenju rađena po uzoru na gitarski pop sredine osamdesetih, naročito efektivna na prelazu iz strofe u vapaj iz naslova, najbolja je na cijelom albumu koji je imao mnogo više vrlina nego mana, ali nije mi bio po ukusu. Kod ove pjesme mi se možda više sviđa to što u glavi imam ideju kako bi zvučala u drugačijem aranžmanu, malo prizemljenijem, ali jednako moćnom. Ipak, ne bih joj ovom prilikom oduzimala glamuroznost. Nije me poljuljalo ni to što ni u jednoj live izvedbi nije zvučala dobro. Mislim da ovaj bend ni ne želim da čujem uživo.

      18.  My Buddy Moose – The Second Best

U  prvom planu je, kao i obično, gitarski zvuk popunjen sjajnim ritmičkim slojem, ponovo su prepoznatljivi po diskretnim pretapanjima iz uvoda u strofu, iz strofe u refren i tako dalje, i kako su jednom izašli iz jedne žanrovski ograničene čaure, u nju se nisu vratili, već su se razlili kroz stilske palete i na svakoj se prekretnici dobro snalaze. I dalje zvuče svježe i prepoznatljivo po pitanju osjećanja i osjećaja stvarnosti, pjevački sve opuštenije i ubjedljivije i izrazom rokerskije. Sve je ostalo na tragu fantastičnog prošlogodišnjeg singla „My People“, te se već sad može naslutiti da imaju poprilično zacrtan pravac u kom će ići na sljedećem albumu. Taj album još uvijek željno čekam.

      19. U pol' 9 kod Sabe - Starimo 

A ima tako i pjesma koja je bolno istinita, koja baca u depresiju, koja se sluša od neke dosadne muke kao što su godine kojih svaki dan postajem svjesnija. Ali ta žena zvuči kao da sasvim lijepo prihvata sve te i dobre i loše stvari i iako me prepada, po malo me i smiruje njen glas. Kakav glas, najprijatniji na svijetu. I taj duvački solo je predivan i ono o voljenju... a i ta „blagajnica u dućanu“, poznajem je, dere se godinama kao magarica, a onda odjednom ima neki tumor u grlu... Lijepo je i dovoljno. Ovo ću slušati dok ne umrem.

      20. The Tallest Man On Earth – Dark Bird Is Home

 Ova pjesma  itekako liči na ono što me okrenulo ovom „zanosnom dugajliji“ kad smo prvi put ukrstili uređaje. Njegova sitnost (ne mislim na fizičku) naspram velikog svijeta, njegova smirenost, njegov diskretni optimizam, on sam i gitara do pred sam kraj gdje se podižu tenzije za završnu poentu. „Nije kraj“, kaže, „ali sad moram da idem“ – na tom mjestu bi se zavjesa mogla spustiti, ali ne... lirski heroj nastavlja da korača kroz melodiju, čini se da ta instrumentalna završnica biva informativnija nego ostatak pjesme, to prostranstvo ritmičnosti i zvonkih trzaja su put u čijem se beskraju polako istapa fizička pojava, sve dok ne nestane iz vidokruga. Zaista impresivno.